Na današnji dan, 21. rujna, obilježava se Svjetski dan borbe protiv Alzheimerove bolesti. Jedan od programa CRVENIH NOSOVA osmišljen je posebno za ovu skupinu s ciljem da se barem na trenutak oslobode svoje svakodnevice te uz klaunove osjete radost i sreću. Svijet oboljelih od Alzheimera često je obavijen maglom, a sjećanja i osjećaji skriveni su iza puno slojeva. Ovo stanje često sa sobom nosi tugu i osjećaj izgubljenosti, kako za one koji boluju od ove bolesti, tako i za njihove najbliže.
S vama dijelimo priču kako je klaundoktorica Maštalić razveselila korisnika doma za starije osobe te probudila u njemu lijepo sjećanje na djetinjstvo:
Klaunese Maštalić i Tajčica
“Ušli smo u dom za starije osobe, u veliku prostoriju crvenih zidova, gdje su sjedile osobe oboljele od Alzheimera, svatko u svome svijetu, gledajući svatko u svoju točku. Na ovom su katu oboljeli u težem stadiju bolesti i mnogi od njih više ne mogu verbalno komunicirati, neki su klonuli glavom na stol ili umjesto riječi ispuštali nerazumljive glasove.
Sjela sam za stol za kojim je sjedio stari gospodin velikih plavih očiju. Medicinsko osoblje nas je uputilo u određeni medicinski status svakog ponaosob, a za tog sam gospodina znala da ne može više govoriti iako je pokušavao cijelo vrijeme izustiti nešto. U početku je njegov pogled bio jako daleko, kao da gleda kroz mene ili da spava. Pjevušila sam njegovo ime i prstima lagano lupkala o stol. Nasmijao se nakon nekog vremena. Zatim je i on lupkao prstima o stol.
Pozvala sam ga u šetnju, ustao je i zajedno smo krenuli prema velikom prozoru. Gledali smo u smjeru Sljemena. Koračala sam na mjestu i zapjevala pjesmu „Na Sleme, na Sleme”. Koračali smo zajedno u ritmu i smješkali se. U jednom je trenu zastao, okrenuo se prema meni i pokušavao mi nešto reći. Usne su mu treperile i titrale od želje da mi nešto važno izusti, a umjesto riječi izgovarao je nepovezane glasove i zvukove. Gledala sam ga i dala mu vremena. Znala sam da nešto konkretno razmišlja, a ne može mi objasniti.
A onda se dogodilo jedno malo čudo! Gospodin velikih plavih očiju je uspio! Izbacio je jedva, ali razumljivo i glasno: „Mama, tata, ja”. Medicinska sestra i ja smo ostale iznenađene jer je progovorio. Pretpostavljam da je htio reći da je s mamom i tatom išao na Sljeme.
Tada me primio za ruku i nastavili smo gledali kroz prozor. Kako je padala noć vidjeli smo svoje odraze u staklu. Pomislila sam gledamo li iste odraze i što gospodin vidi? Sebe kao djeda ili sebe kao dječaka koji svoju mamu drži za ruku? Bio je sretan, smijao se, a ja sam pjevala. Kad je došlo vrijeme odlaska, teško je svoju ruku odvojio od moje, a oči su mu zasuzile. Rekla sam: „Vraćam se brzo pa ćemo opet zajedno gledati Sljeme”. Odmah se umirio, a sreća se vratila na njegovo lice. Odlazila sam iz prostorije crvenih zidova stupajući u ritmu pjesme. „
Ovo je samo jedna od priča koje svjedoče o snazi prisutnosti klauna za oboljele od Alzheimerove bolesti. Iako su naizgled mali, ovakvi trenutci radosti i povezivanja za njih su velik korak.
Podržite i vi rad CRVENIH NOSOVA donacijom na https://donacije.crveninosovi.hr/s/.
