Navlačimo odjeću, obuvamo cipele.
Šešir je na glavi, kravata svezana, hlače visoko u struku.
Krenimo. Igra počinje.

U zraku je blaga užurbanost koja se iz sata u sat povećava.
Sestre žure, liječnici isto tako.
Dosta je ljudi jutros ovdje, ali su nekako tihi.
Neizvjesnost… Iščekivanje… Možda strah.
Mi ih pozdravljamo, lagano mašemo, gradimo igru polako.

Krstarimo dalje i sada dolazimo u čekaonicu sa šarenim sjedalicama.
Koga ćemo sresti? Hoćemo li ikako pomoći u nevolji?
Pitam se u sebi.
Ali, mi imamo crveni nos, hrabrost i veliku želju!

I taman kad smo se napunili samopouzdanjem,
eto jednog anđela u toplom maminom krilu.
Velike smeđe oči, kovrčava kosa i majica sa likom superjunaka.
Okrenuo se, pogledao nas i sramežljivo se zario mami pod ruku što je dublje mogao.

Majka se ljupko osmjehivala, odobravala naše namjere,
poticala nježno sina na vedrinu i igru.
Povučeno je prihvatio komadić mašte koju smo mu pažljivo ponudili,
sasvim dovoljno da mu trenutak koji provodi u bolnici bude vedriji i ljepši.
Osmijeh, pozdrav našem superjunaku i vrijeme je da krenemo dalje.
Da se posvetimo svakome.

Soba, opet soba, mala djeca, velika djeca, roditelji, sestre.
Suze, smijeh, zabrinutost, vedrina.
Sve se to miješa u bolnici kao i u životu.
Mi žongliramo sa svim tim osjećajima.
I kao ljudi i kao klaunovi. Radosno, poletno.

I baš kad sam u sebi poželio svako dobro svima koje smo danas sreli,
baš na odlasku niz hodnik,
baš na kraju vizite,
iz daljine nam prilaze mama i dječak iz čekaonice.
Onaj superjunak iz maminog krila.
Trčkara, nasmijava majku i ja mu zadovoljno pružam dlan s molbom da se pozdravimo,
sretan što sada vidim malo vedrijeg dječaka.

Nakon kratkog oklijevanja udara mi peticu,
ja prihvaćam njegov blagi pokret
i pretvaram ga u siloviti koji me odnosi cijelog… I tako par puta.
Slatkiš se smije, mama zahvaljuje pogledom,
a ja pomišljam kako je malo potrebno
da svojom poniznom prisutnošću budemo podrška malim superjunacima
i njihovim hrabrim roditeljima.
Kako je malo potrebno
da sramežljivo sjeme naraste
u prekrasno stablo samopouzdanja i hrabrosti.

Budimo toplina svakome,
prihvatimo jedni druge kao što prihvaćamo svoje najbliže
i naša će stvarnost biti sve ljepša i ljepša.

Od srca ,
klaundoktor Čarli.