Jutro je, rano jutro, za sve na odjelu. Hodnik dječjeg odjela kirurgije i rehabilitacije u 8 ujutro još je miran i tih. Zato sam, kao klaunesa Tajčica, obukla noćnu kapicu i papuče te krenula sneno lutati odjelom, kao da sam se tek probudila. Kroz staklena vrata pogled mi je lako sezao u bolničke sobe. Hodala sam od vrata do vrata, glumeći da mi se spava i da tražim mjesto da se naslonim i zaspim, dok sam prikupljala informacije: tko je u kojoj sobi, koliko ima godina, kakva je atmosfera u sobi, je li dijete sramežljivo ili raspoloženo za interakciju…
U jednoj sobi boravio je dječak s teškoćama, a uz njega je bila mama. Nisam odmah ušla u sobu, već sam se naslonila na zid prekoputa vrata njegove bolničke sobe i započela klaunovsku igru. Spremala sam se zaspati stojećki, a kad bih se umirila i „zaspala”, počela bih kliziti niz zid. Tik pred pad – probudila bih se, okrenula na drugu stranu i pokušala ponovno zaspati.
Krajičkom oka cijelo sam vrijeme provjeravala kako dječak reagira i zanima li ga što radim. Dječak me promatrao sa znatiželjom. Uz njega je stajala potištena majka koja je cijelo vrijeme promatrala dječakove reakcije. Ubrzo se dječak počeo glasno smijati, bio je van sebe od sreće. Potaknuta pozitivnim reakcijama, tražila sam iznova nove poze da zaspim i nijedna nije uspijevala. Svaki put kada bih skoro „pala”, odjeknuo bi zvonak smijeh dječaka.
Nakon što više nisam mogla padati, probudila sam se i ugledala ga. Ali sada mi je noćna kapica visila točno ispred nosa i od nje nisam vidjela. Prebacila sam je na jednu stranu, pala je preko lijevog oka. Pa na drugu, ali sada je bila preko desnog. Skakutala sam i namještala kapu, a dječak se glasno smijao!
To još uvijek pamtim kao najveći smijeh koji sam doživjela u svom klaunskom radu. Možda je bio toliko velik jer se dječak nije smijao sam, već se sad smijala i njegova mama!
U jednom trenutku mama je odlučila prekinuti iluziju igre, otvorila je vrata sobe i prišla mi. Sada sam jasno vidjela da je plakala. Ali od smijeha! „U 7 godina po bolnicama nikad se nisam ovako nasmijala. Hvala Vam!”, rekla je emotivno i zagrlila me. Bila sam toliko dirnuta da sam i sama jedva zadržala suze. Ne znam bih li uopće mogla izraziti koliko mi je drago da sam bila tu za nju i njenog sina. Koja li je privilegija i sreća za mene da sam s njima podijelila taj trenutak intenzivnog smijeha, što sam im barem malo razvedrila to rutinsko bolničko jutro, u kojem smo se na kraju ipak svi probudili malo bezbrižniji i veseliji.
S ljubavlju,
klaunesa Tajčica
