Prije dvije godine klaunesa Maštalić upoznala je jednog gospodina u domu za starije kojeg klaunovi posjećuju. Volio je fantastiku, pisanje, svijet mašte i bajki, a već kod prvog susreta s klaunovima, gospodin je s lakoćom prihvatio klaunsku igru.
„Teško je hodao, ali primila sam ga pod ruku i zajedno smo šetali hodnikom do zaključanih vrata i nazad. To nije bila obična šetnja. Pričali smo o zamišljenim prostorima kroz koje prolazimo. Gospodin je znao da je to zajednička šala i zajedno smo svakim korakom stvarali bajku i likove oko nje. Kada se na hodniku slučajno ugasilo svjetlo, gospodin je rekao: “O-o, ušli smo u mračnu stranu šume. Idemo tražiti svjetlost. Ona je na granici. Ali, gdje je granica?”. Imao je izvrsne ideje i rješenja u našoj maloj šetnji punoj mašte. Granica je bila crta na podu stvorena od linoleuma. Tamo smo zastali i pokazali naše zamišljene putovnice. Nisu nas pustili „preko“, ali gospodin i ja smo raširili ruke kao ptice i poletjeli. Smijao se i bio slobodan, u mašti, u mislima. Bilo je to prije 2 godine.
Isti taj gospodin danas boluje od Alzheimerove bolesti i jako teško govori. Pa zato ja pričam njemu. Krenuli smo opet u zajedničku šetnju. Možda je imao ideja, ali nije ih mogao izgovoriti. Gledao je u pod, tu i tamo zastao u pokušaju da nešto kaže, ali njegove riječi nisu tvorile smislenu rečenicu. Rekla sam mu da ga razumijem i pokušala pratiti i otkriti što želi. Riječi su mu nekada bile najveća snaga, a sada kao da rade protiv njega. Ne idu van, iako vjerujem da u njegovim mislima i dalje živi mašta i čarobni svijet kojeg samo pisac može oživjeti. Ali, nešto se nije promijenilo – njegov osmijeh, tu je! Možda ne prepoznaje mene i okolinu, ali prepoznaje osjećaj bliskosti i sigurnosti, povezanosti na nekoj dubljoj razini.
Nedavno je gospodin uspio reći jednu zanimljivu rečenicu: „Došli smo do točke…“. Nisam znala je li nakon te rečenice mislio staviti točku ili tri točkice. Prstom je pokazivao na točku na podu. Uzela sam zamišljenu točku i dodala mu je. Pokazao mi je rukom da točku stavim na policu. Smijao se jer je znao da je to naša apstraktna šala. Na kraju ove klaunovske posjete skupljala sam točke s poda i stavljala na policu, a on je prilikom svakog stavljanja točke na mjesto rekao: „Poing!“. Nasmijao se i uspio izgovoriti: „Drame mora biti“.“
S ljubavlju, klaunesa Maštalić
