„Kad prođe onaj prvi val dobrote i pomoći te kad se podmire osnovne životne potrebe ljudi koji su stradali, CRVENI NOSOVI klaunovidoktori prisutni su kako bi podsjetili ljude u teškoj životnoj situaciji na radost života. Jer život ne smije stati bez obzira na sve.“, objasnio je Mario.

Mario Perković, poznatiji kao doktor Žbunj, naš je dugogodišnji klaundoktor u CRVENIM NOSOVIMA i lokalni koordinator za Slavoniju i Baranju. U punih 10 godina djelovanja u našoj udruzi, donio je puno osmjeha djeci u bolnicama i starijima u domovima. U njegovoj klaundoktorskoj biografiji, nalaze se i inozemne te domaće misije pružanja psihosocijalne podrške ljudima u krizom i ratom zahvaćenim područjima, kroz program Emergency Smile.

Ovo je njegova priča:

„S lokalnim Emergency Smile programom prvi put sam se susreo 2014. godine, kad sam s CRVENIM NOSOVIMA klaunovimadoktorima posjećivao djecu i odrasle u jednodnevnim posjetama mjestima Hrvatske i Bosanske Posavine, koja su stradala u velikim poplavama.

Iako sam znao da smijeh pomaže u teškim životnim situacijama, zbog toga sam i postao klaundoktor, prije dolaska kod osoba koje su sve izgubile u poplavama, neki i svoje najmilije, bio sam skeptičan kako ćemo im donijeti radost i pozitivnu energiju. Međutim, na moje veliko zadovoljstvo, dobili smo odličnu reakciju od svih ljudi koje smo posjetili, i u kampovima i u sabirnim centrima, gdje su živjeli nakon tragedije koja ih je zadesila.

Za vrijeme velike imigrantske krize 2015. godine, kao CRVENI NOSOVI u još jednom lokalnom Emergency Smile-u, posjetili smo kampove u Opatovcu i Slavonskom Brodu.

Nakon tih iskustava, odlučio sam se prijaviti na Emergency Smile radionicu u organizaciji Red Noses International-a, koja se održavala u Međunarodnoj školi humora (International School of Humor) u Beču, jer sam htio donijeti radost i drugim osobama u zemljama u kojima su prisutne krizne situacije.

Pošto Emergency Smile misije traju duže od onih lokalnih, tako je i priprema za njih drugačija i zahtijeva pažnju na raznim segmentima. Osim umjetničkog, tu su još psihološki i sociološki segmenti. Nakon završene edukacije za Emergency Smile program, izabran sam za dvije misije. Prva je bila u Ukrajini, gdje smo radili s izbjeglicama rusko-ukrajinskog sukoba, kao i s volonterima Crvenog križa koji su se brinuli o tim ljudima, za koje smo radili radionice Humora.

Druga misija je bila u Grčkoj, gdje smo radili s imigrantima s Istoka i to najviše s adolescentima kojih je jako puno.

Sve te misije su me obogatile i znao sam da imam dovoljno iskustva da se priključim još jednom lokalnom Emergency Smile-u u svojoj zemlji. Znao sam kako se ljudi osjećaju nakon velikih tragedija, u ovom slučaju nakon velikog potresa i niza manjih potresa u Sisačko-moslavačkoj županiji.

U takvim situacijama kad i odrasli plaču, i otac i majka, djeca se osjećaju još nesigurnija jer su ugroženi i svi oni u kojima djeca vide svoje oslonce. Roditelji su još nemoćniji, zato što ne mogu pomoći svojoj djeci jer su i sami bespomoćni.

Sjećam se jedne situacije, obitelji koja je izgubila sve u poplavama. Djevojčica je s tolikom tugom gledala oca kojem su oči bile pune suza. Kad smo došli i vratili djevojčici osmijeh na lice svojom klaunovskom igrom, zasjale su i oči oca i majke, ali ne od suza, nego od radosti.

Isto tako bilo je i u jednoj školskoj dvorani  u Sisku, u kojoj su bile smještene obitelji stradale u potresu. Prije našeg dolaska, djeca su besciljno tumarala sportskom dvoranom i oko kreveta u kojima su bili smještene starije i nemoćne osobe. Nakon našeg posjeta imao sam osjećaj da je cijela dvorana oživjela! Kako su djeca uživala, tako su i oči starih i nemoćnih znatiželjno živnule da vide što se događa.

Mi ostajemo u njihovim mislima i igri još dugo nakon što fizički više nismo prisutni, jer djeca i odrasli  prepričavaju susret i dogodovštine onima koji nisu bili prisutni.

Ne treba zaboraviti na još jednu važnu komponentu Emergency Smile programa, a to su radionice Humora namijenjene ljudima koji pomažu stradalnicima. Ti su ljudi često pod velikim stresom i fokusirani su samo na to kako najbolje pomoći stradalnicima te rijetko imaju pravo na pogrešku. Na radionicama Humora, oni se kroz igru zbližavaju sa svojim kolegama, mogu pogriješiti bez posljedica i smijati se tomu. Nerijetko i zaplaču zbog velikog stresa koji izlazi iz njih. Nakon naših radionica su redovito opušteniji i radosniji, što im daje jednu novu energiju za nastavak njihove misije pomaganja.“