“Prije nekih šest godina smo čuli za klaunovedoktore, ali svaki puta prilikom hospitalizacije nekako bismo se mimoišli. Ana je imala dvije i pol godine kada se napokon susrela s doktorima crvenih nosova. Taj susret nije izgledao nimalo dobro s Anine strane jer je na prvi tren mislila: „Evo još nekih doktora koji mi idu nešto raditi“. Bježala je po balkonu 4. kata splitske bolnice jer nije znala da baš ovi doktori nose samo smijeh za terapiju. Ali, to nije trajalo dugo jer je čula glazbu, smijeh mene i svih na odjelu i postala je znatiželjna. Nakon tog pozitivnog šušura na hodnicima bolnice i u sobama, Anin strah je nestao.
Poslije toga kada bi bila ponovno hospitalizirana jedva smo čekale ponovni susret, utorkom u 10:30, kada bi se Ana skroz opustila i smijeh je zvonio čitavim odjelom. Puhala bi vaše čarobne balone od mjehurića, stavila one ogromne naočale da sve smješnije vidi, slušala zvuk vaše gitare, vjerovala svakom vašem osmijehu i bila neizmjerno sretna skupa sa mnom. U tim teškim trenucima, koje rijetki razumiju, kada ti je bolnica drugi dom i osjećaš se nemoćan kao roditelj i trudiš se biti jak zbog nje, dođete VI i unesete svu pozitivu ovog svijeta, odnesete nas na neku drugu crvenih nosova planetu i za svakog posjeta zaboravim gdje sam, i na svu bol i strepnju koju do tada osjećam. I taj osjećaj ne prolazi, nego ostane tu, barem nama. Bolnicu smo smatrale mjestom gdje će se pomoći kada „buba“, a ne nekom ružnom ustanovom, i svaka hospitalizacija ili kontrola bi završila Aninim pitanjem: „A kad će doći klaunovi?“
Poslije su svi naši bližnji znali za vas i vaš rad, Ana vas je promovirala kao vaša pomoćnica jer vas obožava. Prijateljima je poklanjala crvene nosove koje bi dobila i rekla svima za pjesmu Jer smijeh pomaže. Pričamo o vama često.
S vremenom smo upoznali i zagrebačke klaunovedoktore. Posebno se sjećamo posjeta dr. Zvekana u bolnici koji je u jednom od Aninih i mojih najtežih trenutaka izveo trik kada je ispod njenog jastuka izvukao crveni nos, koji i danas čuvamo, i izvukao nam osmijehe na lica, posebno Ani kojoj je u tim trenucima to bilo gotovo pa nemoguće, i na tome smo mu zahvalni do neba.
Hvala što uz vas ružne stvari zaboravljamo i što ste nam pomogli, i izmamili osmijehe i radost na licima i toplinu u srcu. Hvala za svu pozitivu koju ste nam nesebično poklonili i hvala za svako sviranje gitare dok čekamo pregled uz melodiju Else, dok dr. Cmok i dr. Iskrica plešu i pjevaju, a dr. Žulee svira.
Danas Ana ima 7 godina i dalje vas voli jednako, jer ste prošli toliko toga lijepoga, onda kada nitko nije mislio da je to moguće. Vaš rad i dalje pratimo, pričamo o vama, a ako ste slučajno na TV-u kao neki dan, Ana viče: „Eno mojih klaunova!“
Obavezno pratimo sve sto radite i vaša live javljanja na Facebooku i to ćemo raditi dok god budete postojali.
Samo nastavite puhati te čarobne balone od mjehurića, svirati najljepšu gitaru na svijetu i odvoditi djecu i roditelje u skroz jedan poseban svijet, na tu vašu posebnu planetu Crvenih nosova gdje bol i loše vijesti ne postoje. Hvala ❤️ “, mama Paula
