“Bio je to Vitin veliki dan, prvi dan škole, prvog razreda, svi smo bili uzbuđeni….I mi kao roditelji opraštali smo se od jedne epohe…one vrtićke i prije dolaska u školu, otišli smo na naše posebno mjesto na jezeru i popili kavu. Vita je pila hladni čaj, a to se pije u posebnim trenucima… bila je tiha, kako su neka djeca tiha kad ne znaju što ih čeka, kad vrte neke misli koje teže izlaze kroz riječi, ali kao roditelj vidiš u tom pogledu strah od novog i moraš imati povjerenja.

U tim situacijama nekako nema mjesta pitanjima, izvlačenjima iz tih nježnih duša, kao roditelju najveća snaga je u tome da pustiš da dijete samo izrekne što ga muči…i eto nas u autu, samo što nismo došli do škole, a ona…pogleda punog pitanja bez odgovora kaže: Mama, mene je strah, nikoga ne znam u školi i nemam prijatelja. U tom trenutku, knedla u mom grlu je bila tolika da je boljela, a oči su bile pune suza…moja jedina misija je bila pružiti joj vjeru da je sve ok i ovo stanje sada i strah i da ona može preko svega toga priječi svojim stopama 33 i da će sigurno sve biti ok…

Tih dana ja sam prolazila kroz svoje skokove u razvoju, taman sam par dana ranije bila u uredu CRVENIH NOSOVA na razgovoru za posao i na odlasku sam dobila jedan crveni nos…a znamo, nikad ništa nije slučajno…pa tako niti taj nosić koji je bio u mojoj torbi u krilu na putu do škole i u tim milisekundama nakon Vitinog priznanja da ju je strah, posegnula sam u torbu bez nekog jasnog cilja, vidjela crveni nos…stavila ga na svoj, okrenula se prema njoj i rekla: život je igra zlato i kad je težak.

Osmijeh i iskrice u njezinim očima koje su tog trena zasjale kroz njezino lice zahvaljujući “samo” crvenom nosu, zasjale su još jače kad sam joj rekla, a sad ga ti stavi. 🙂

Možda ga nismo sreli u bolnici, na klaunu, ali nekim putem nam je u tom trenutku nos bio najveća terapija i blago koje se moglo naći blizu nas..

I da, prvi dan u školi prošao je uz osmijeh, Vita je izašla pred ploču i predstavila se razredu kako baš ona zna i umije, mirno i hrabro
E da, i dobila sam posao :), ali i da nisam crveni nos upisao se u naša srca i duše zauvijek.
Eto koliko je snage u jednom malom crvenom nosu!

Mama Nataša (voditeljica odnosa s javnošću CRVENIH NOSOVA)