Mama, hoće li doći CRVENI NOSOVI?
“Niko danas ima 7 godina. Prvi put smo se s njegovom dijagnozom upoznali s njegove nepune dvije godine. Naravno da nije lako čuti bilo kakvu dijagnozu, ali ja sam to objeručke prihvatila i promislila- idemo u borbu, nema predaje, nema plakanja i kukanja.
Na prvu su nas očarali i klaunovidoktori, koji su prilikom našeg prvog boravka svratili u KBC Sestre Milosrdnice. O njima do tada nismo znali ništa, ali nakon što ih je Niko ugledao bila je to odmah ljubav na prvi pogled.
Iz Zagreba smo se vratili puni lijepih dojmova, bez obzira na dijagnozu. Prijateljima i poznanicima koji su se raspitivali za Nikovo zdravlje nisam prestajala pričati kako sam ugodno iznenađena svima, a posebno sam isticala klaunovedoktore. Nikad u životu neću zaboraviti Nikovo, a i lica druge djece koja su se taj dan zatekla u dnevnom boravku, kad su došli CRVENI NOSOVI. Ta sreća u očima bolesne djece, ne može se riječima opisati. Svakom idućem putu u Zagreb ( koji je otprilike svaka 3 mjeseca ) prethodilo je Nikovo pitanje:”Mama, hoće li doći CRVENI NOSOVI?”
Nikovu su bolest, zahvaljujući mojoj neiscrpnoj pozitivnoj energiji, svi u obitelji prihvatili su bez ikakvih problema. Naravno da neki strah uvijek postoji, ali uz pozitivnu energiju i pozitivno mišljenje, strah ostaje negdje tamo… onako samo da postoji.
Osobno mislim da svi ljudi koji okružuju Nika, kako obitelj, tako i tete i djeca do jučer u vrtiću, a danas učiteljica i razredne kolege u školi, moraju biti upoznati sa njegovom dijagnozom. Nikada njegovu dijagnozu nisam skrivala i mišljenja sam da sam upravo radi toga uspjela da se Niko ne osjeća drugačiji od druge djece. Niko je svjestan svoje dijagnoze i prilično je discipliniran.
Odlazak u Zagreb za Niku znači susret s klaunovimadoktorima
Jednostavno, dijagnoza je već godinama njegov i naš život. On zna da svaki njegov odlazak u Zagreb znači vađenje krvi ( po 7,8 epruveta ) već prvo jutro, ali Niko nikada u skoro 6 godina nije zaplakao prilikom vađenja krvi, budući da sam ga uvijek pripremala i objašnjavala mu da je to tek mali ugriz komarca, ništa drugo.
Odlazak u Zagreb, Niku znači i susret s CRVENIM NOSOVIMA. Ne mogu Vam opisati sreću kad je sebe ugledao na plakatima Vaše ranije kampanje i ponos kad bi mu netko rekao da ga je vidio na istima, kad bi nam dolazile poruke iz Dubrovnika, Zagreba, Splita i Šibenika da je Niko viđen na plakatima CRVENIH NOSOVA.
Roditelji čija su djeca svih ovih godina boravila sa Nikom u bolničkim sobama, ne mogu se načuditi koliko je on samostalan prilikom boravka u bolnici jer ja s njim provedem vrijeme do osam navečer, a zatim ostaje sam, bez plača i scena jer odavno shvaća da se to mora odraditi na obostrano zadovoljstvo svih. Još ću jednom napomenuti da ništa ovo gore navedeno ne bi bilo isto bez CRVENIH NOSOVA.
Upravo zbog CRVENIH NOSOVA, moj Niko bolnicu od početka ne doživljava kao bolnicu već kao mjesto gdje će doći klaunovi i uveseliti kako njega, tako i svu djecu koja Nika okružuju. To veselje u njegovim očima kad vidi klaunove i veselje u njegovoj priči o klaunovima, za mene predstavlja takav mir i opuštenost, te ruši sve predrasude kako su bolnice mjesto tuge i plača.
Neki dan moj brat je navečer nazvao i rekao mi da odmah upalim TV, ali nije rekao zašto. Kad sam prebacila program i kad je Niko ugledao CRVENE NOSOVE na televiziji, skočio je od sreće i uzviknuo: “Evo ih, moji klaunovidoktori!”
Na taj njegov uzvik, istodobno sam se naježila i nasmijala, te u sebi bila presretna, jer sam još jednom u svim ovim godinama borbe, dobila najiskreniju potvrdu da CRVENI NOSOVI uistinu rade dobar posao, jer nije uzaludno kad se kaže da su djeca najiskrenija bića.
Naše iskustvo s CRVENIM NOSOVIMA je neizmjerno i uvijek želimo da budu tu negdje, pored nas, kao i pored sve druge bolesne djece, jer oni su ti bez kojih ništa ne bi bilo isto.”
Mama Mihaela
