Na drugom katu jednog doma za starije kojeg CRVENI NOSOVI posjećuju atmosfera je uvijek posebno mirna. Ovdje su smješteni stanari u kasnijim stadijima demencije, koji najčešće sjede u tišini, gledajući u neodređeno, svatko u svom svijetu. Do sada smo uspijevali s gotovo svima uspostaviti kontakt i podijeliti radost, no jedan gospodin nikad nije bio raspoložen za nas. Od obitelji smo dobili informaciju da je prije bio glavni šaljivdžija u društvu, no sada bi nas dočekivao prilično mrzovoljno, a mi bismo poštivali njegovu reakciju i ne bismo ga smetali. 

Ali, ovaj put malo drugačija atmosfera je bila u zraku – gospodin je izgledao zainteresirano i ja sam to odlučila iskoristiti kako bismo se povezali s njime. Oprezno i nenametljivo ušla sam u njegov vidokrug da vidim kako će me ovaj put doživjeti. Prije nego sam stigla išta napraviti ili reći, gospodin me prekinuo: „Što radite ovdje? Što želite?!”. Na trenutak sam stala i prvi put nisam uzmaknula, već sam instinktivno odgovorila „Cirkus! Ja ovdje radim cirkus!”

„Pa hajde, napravite onda cirkus već jednom! Što čekate!” glasno je ispalio gospodin. Istovremeno šokirane i oduševljene, klaunesa Maštalić i ja ovu smo naredbu prihvatile sa stopostotnom klaunskom posvećenošću. Zapjevala sam klasičnu melodiju koja podsjeća na cirkus, a Maštalić je započela izvoditi trik s crvenim nosom. Gospodin je pratio s velikom pažnjom i interesom. Izvele smo jedan trik, dva, tri, ma sve koje smo znale! Ubrzo su se svi u prostoriji zainteresirali i veselo smijali na naše trikove. Njegovateljica je sve promatrala sa strane te nam u jednom trenutku prišla i u čudu izgovorila: „Ne znam jesam li ikada vidjela da ovako dugo sudjeluju u nekoj aktivnosti!”

Ipak, i ovoj igri je jednom morao doći kraj, i polako smo vratile u kovčeg svoj „cirkus”. U prostoriji se još osjetila vesela atmosfera. Vidjela sam kako nas gospodin promatra. Shvatio je da je vrijeme za odlazak.

„Doći ćete opet?”, upitao nas je tihim i mirnim tonom koji nikada ne bismo očekivale od njega. Zastao mi je dah, osjetila sam stezanje u grlu, a suze su mi navrle na oči. „Naravno”, rekla sam.

„I bolje vam je da dođete!”, nadovezao se u svom poznatom tonu. Tko bi rekao da ćemo mu toliko uči pod kožu, da će nam „prijetiti“ ako se ne pojavimo opet. Baš dobar osjećaj!

S KLAUNOM DO SJEĆANJA je program razvijen za osobe oboljele od demencije, u kojem koristimo humor i klauniranje za razvoj snažnijih društvenih veza i omogućavanje bolje komunikacije s oboljelim osobama. Svi klaunovi koji rade na ovom programu sveobuhvatno su educirani na umjetničkom, medicinskom i psihološkom polju kako bi se mogli spremno nositi sa svim izazovima na ovom području. Više informacija o programu saznajte na linku.