Naše klaunovske vizite odvijale su se prije u redovnom programu u dječjim bolnicama svaki dan, ali tijekom pandemije Covida19 dječji smijeh je u bolnicama isto otišao na pauzu, na puna 3 mjeseca. Mi, klaunovidoktori ostali smo sami kod svojih kuća s crvenim nosom do poda, obeshrabreni i pomalo zabrinuti. Ali, naš humor nije doživio karantenu i umor. I tako smo puna tri mjeseca donosili osmijeh na daljinu, preko društvenih mreža i širili radost da što brže doputuje do mjesta gdje je najpotrebniji. Crveni se nos ne boji puno nit virusa, nit potresa. Naprotiv, zbog života kakav god jest on nam je inspiracija za maštu, optimizam i smijeh.

Dolazak u Dječju bolnicu Srebrnjak nakon takve neobične pauze bio je također neobičan. Pogled na bolnicu u meni je izazvao razne emocije. Bolnica je izvana dobila bore. Zar je toliko puno vremena prošlo? Zar je bolnica već ostarjela? A ne, to su ožiljci od potresa. Usprkos svemu tome došli smo i eto opet smijeha po hodnicima i bolničkim sobama naše drage bolnice. Osoblje bolnice nam se jako razveselilo naglasivši kako je bez klaunovadoktora sve bilo pusto, tiho i prazno. Djeca i njihovi roditelji uskliknuli su: “Evo CRVENIH NOSOVA!”. Smijeh se ponovo razlio bolnicom, a naša su se srca raznježila i naježila. Naš se nos još više zacrvenio, od ljubavi i radosti.

Kad sam izašla iz bolnice ponovo sam bacila pogled na njene bore po fasadi. Tresla se. Od smijeha.

Sretna sam jer smo se vratili. Jer klaun ne voli biti sam, a ni djeca u bolnici.