“Dan prije Intenzivnog osmijeha Primarius Sekundić i ja bili smo na odjelu i tada sam pitala glavnu sestru koliko djece sutra imaju na programu i kada počinje prva operacija. U dogovoru s njom odlučila sam doći u 7 sati ujutro jer je prva operacija bila već u 8, a djeca su kretala u pripremnu fazu u 7.30.
Nakon što sam došla i presvukla se, posjetila sam sve sobe. Djeca su me se sjećala od jučer, a u hodniku odjela, u krevetićima su čekala djeca koja danas idu na operaciju.
Prva je bila malena djevojčica Elena koja je bila predivna. Bila je sama, roditelji joj još nisu došli, a ona je bila tako mirna i optimistična što ide na operaciju. Poskliznula se na skejtu i imala je nekoliko prijeloma noge. Tako mirna i već vidno omamljena terapijom, cijelo vrijeme se smijala i govorila je kako je jako sretna što sam s njom i što i ona ima kraljevski tretman.
Nakon nje, u pripremnu je fazu krenuo maleni Andrej koji se cijelo vrijeme uz svoju mamu smijao i nije ni najmanje zaplakao kada su mu stavljali braunilu.
Prvo sam s malenom Elenom u pratnji sestre krenula liftom na snimanje najbolje fotografije na svijetu njezine noge, a nakon toga prema katu gdje su operacijske sale ili kako mi to kažemo, sobe za spavanje. U liftu je bila toliko mirna i kad smo je predavali u salu uhvatila me za ruku i rekla da će sve biti u redu.
Nakon toga sam uveseljavala djecu u sobama, a onda i s malenim Andrejem otišla na daleki put u sobu za spavanje. Nakon toga sam s nekoliko djece išla do gipsaone na dobivanje novih oklopa za njihove ruke. Još je jedan dječak išao na operaciju. Cijelo mi je vrijeme davao petice.
Malenoj Eleni mama je došla tek nakon operacije, tako da sam ja bila uz nju i kad smo je vodili s operacije natrag na odjel. Također, otpratila sam i malenog Andreja s operacije natrag u sobu.
U jednom trenu došao je dječak iz Slavonskog Broda. Iako je bio velik, jako je plakao što je u bolnici. Došla sam do njega u hodniku i pitala ga kako se zove, a kad je rekao Ivan Šimun, pitala sam ga koji je danas došao na odjel Ivan ili Šimun.
Toliko sam ga zbunila, da je prestao plakati, a nakon nekoliko sekundi počeo se smijati.”
Doktorica Pandolina, na KBC-u Osijek
