Slijedeći svoje srce, otključavamo i tuđa!

U jednoj od soba Klinike za tumore, sestra Livadić i ja ugledale smo zamišljenog dječaka. Njegova majka već nas je s vrata uputila: “Nema pretjeranog smisla da ga pokušate nasmijati, nemoguće ga je zainteresirati za bilo što…”.  

Od majke smo saznale da je dječaku ovo drugi dan kemoterapije stoga smo njegovu nezainteresiranost razumjele kao u potpunosti opravdanu. Usprkos tome, ili – upravo zbog toga – osjetile smo da s njim imamo štošta za podijeliti. No, naš poklon odlučile smo mudro sakriti… 

Uputile smo se prema izlazu i svim silama se trudile izaći iz sobe, no vrata kao da nam nisu dozvoljavala. Uporno su se zatvarala čas meni, čas sestri Livadić u lice. Onda nam je sinulo! Iskoristit ćemo naš tajni ključ – CRVENI NOS! Izvadila sam ga iz džepa i krenula izvoditi čarobne trikove koji će sigurno učiniti da se vrata otvore!  

Sestra Livadić škicnula je prema dječakovom krevetu i primijetila da je podignuo glavu. Provirila sam i ja i u očima mu primijetila veselu iskru! Pružila sam crveni nos prema njemu u znak poziva na igru. 

Dječak nam se pridružio u kreiranju čarolije koja je činila da nos nestane i opet se pojavi. Bio je u tome toliko vješt da je naš čarobni crveni nos u jednom trenu završio u njegovom džepu! Shvatile smo to kao znak da tamo treba i ostati. Dječak nam je zahvalio na poklonu i s blagim osmijehom rekao: “Ovo ću dati svojoj maloj seki.”. 

Sestra Livadić i ja znale smo što nam je činiti! Udružile smo snage i izvele posebnu čaroliju, onu koja jedan crveni nos pretvara u dva, kako bi se naš dragi zamišljeni dječak i njegova seka mogli zajedno klaunirati! 

Naša posljednja čarolija bila je toliko snažna da smo njome otvorile i vrata dječakove sobe. Na izlazu smo ga pozdravile širokim osmjesima te se, svjesne da dijelimo istu misao, osmjehnule i jedna drugoj… Slijedeći svoje srce, otključavamo i tuđa. Nekad je za to potrebno stvarno samo malo.